Autor:dr. Muhammed ibn Abdurrahman El-Humejjis

Tvrdi povez

broj str:715

objavio najbolju knjigu, poslao im najbolje stvorenje i učinio ih najboljim ummetom koji se ikada pojavio. Uzvišeni Allah je sačuvao ovom ummetu objavljenu Knjigu i sunnet Njegovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem. Ovo dvoje čine osnovu ove vjere i njen čisti izvor, tako da im nikada neće naškoditi ruke pokvarenjakâ.

PLAN NA OSNOVU KOJE JE TEKAO RAD NA OVOJ TEMI

Ovo djelo, Osnove vjere kod imama Ebu-Hanife, se sastoji od: predgovora, uvoda, pet poglavlja i završne riječi (zaključka).

- Predgovor se sastoji od sljedećih dijelova:

<!--[if !supportLists]-->a)                  <!--[endif]-->važnost teme i razlog njenog izbora;

<!--[if !supportLists]-->b)                  <!--[endif]-->plan kojim je tema izlagana;

<!--[if !supportLists]-->c)                  <!--[endif]-->moj metod izlaganja ove studije.

- Uvod se odnosi na objašnjenje da je akidet sve četverice imama jednak i zajednički, kada je riječ o pitanjima osnovâ vjere (usulud-din), izuzev pitanja o definiciji imana (vjerovanja).

- Prvo poglavlje sadrži govor o životu Ebu-Hanife i objašnjenje njegovog načina kojim je pristupao temi o osnovama vjere, tako da je svaka od ove dvije teme odrađena u posebnim dijelovima.

Prvi dio govori o biografiji imama Ebu-Hanife, uz kratak osvrt na njegova djela o osnovama vjere.

Drugi dio pojašnjava njegov pravac i način prilikom objašnjavanja osnovâ vjerovanja.

- Drugo poglavlje sadrži objašnjenje njegovog akideta koji je u vezi sa ispoljavanjem tevhida, a sve to je obrađeno u tri dijela:

Prvi: tevhidu er-rububijje;

Drugi: tevhidu el-uluhijje;

Treći: tevhidu el-esmai ves-sifat.

- Treće poglavlje sadrži govor o njegovom akidetu koji je u vezi sa definiranjem pojma imana, što je obrađeno u pet dijelova:

Prvi: definicija imana, i pitanje o tome da li su djela sastavni dio imana?;

Drugi: povećavanje i smanjivanje imana;

Treći: izuzimanje u imanu (istisna');

Četvrti: veza između imana i islama;

Peti: propisi vezani za počinioca velikih grijeha.

- Četvrto poglavlje govori o akidetu imama Ebu-Hanife koji je u vezi sa ostalim pitanjima vjere, a sastoji se od pet dijelova:

Prvi: vjerovanje u poslanike;

Drugi: vjerovanje u Sudnji dan;

Treći: vjerovanje u određenje (kader);

Četvrti: stavovi i mišljenja koji su vezani za ashabe;

Peti: stvari vezane za imamet (vođstvo).

- Peto poglavlje obrađuje usporedbu akideta imama Ebu-Hanife i njegovih sljedbenika, a sastoji se od dva dijela:

Prvi: usporedba između akideta imama Ebu-Hanife i akideta Ebu-Mensura el-Maturidija i njegovih sljedbenika.

Drugi: objašnjenje obima pridržavanja sljedbenikâ hanefijskog mezheba (hanefijâ) za akidet imama Ebu-Hanife u stvarima vezanim za tevhid.

Na kraju sam spomenuo rezime sa rezultatima do kojih sam došao

Nakon toga je učinio (prisutnima) ashabe, tabi’ine i njihove sljedbenike u istini, one koji će slijediti istinu i uputu, a koji su daleko od strasti i propasti. Primarni zadatak im je shvatanje tekstova Kur'ana i sunneta, pri čemu su oni prihvatali i slijedili ono što je došlo u njima.

Nakon njih je, u svakom vremenu, učinio da ima učenjaka koji će pozivati Kur'anu i sunnetu, kako bi s njima raspršili nanose idolopoklonstva te tamu novotarija i izmišljenih stvari u vjeri. Od tih učenjaka su i četverica imama: Ebu-Hanife, Malik, Šafija i Ahmed.  Oni su bili složni u tome da je obaveza pridržavati se propisa Kur'ana i sunneta, kao i ostavljanje svakog drugog govora koji je u suprotnosti njima.

Imam Ebu-Hanife kaže: “Ako je hadis ispravan, to je moj mezheb”.

 I kaže: “Nije dozvoljeno nikome da daje fetve po onome što je u mojim knjigama, sve dok ne bude znao na osnovu čega sam ja to rekao”.

Imam Malik kaže: “Ja sam samo čovjek: griješim, a pogodim i istinu. Zato pogledajte šta se od toga slaže sa Kur'anom i sunnetom pa to uzmite; a ono što se s njima ne slaže ostavite...”

Šafija veli: “Ako u nekom od mojih djela nađete nešto što je u suprotnosti sa sunnetom Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, govorite po onome što je u njemu došlo, a moj govor ostavite”.

A u jednoj drugoj predaji se prenosi da je rekao: “Slijedite to, i ne obazirite se na nečiji drugi govor…”

Ahmed kaže: “Ko odbije hadis koji se prenosi od Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, taj je na ivici propasti…”

I kaže: “Ne slijedi slijepo mene – ni Malika, ni Šafiju, ni Evzaija, a ni Sevrija – nego uzmi odakle su oni uzeli…”

To je govor imama, neka je Allah s njima zadovoljan, kada je riječ o pitanju pridržavanja za sunnet i zabrani koja se odnosi na suprotstavljanje njemu. Međutim, i pored toga, neki ljudi su se fanatično počeli pridržavati ličnih stavova imamâ, posebno imama Ebu-Hanife. Time su ga gotovo uzdigli do stepena poslanikâ i vjerovjesnikâ. Neki od njih smatraju da je vijest o njemu došla u Tevratu, i da ga je Muhammed, sallallahu ‘alejhi we sellem, spomenuo imenom, rekavši za njega da je svjetiljka njegovog  ummeta, opisujući ga svojstvima i odlikama koja su iznad njegovih stvarnih vrijednosti.

Neki su opet otišli u drugu krajnost optužujući ga za zastranjivanje i unošenje nereda u vjeru, govoreći da on postepeno ukida islamske vrijednosti i da se nije rodio u islamu neko ko je zlokobniji od njega.

Da bi se napravila razlika između onih koji ga kude ili previše hvale, predao sam se studiji o vjerovanju imama Ebu-Hanife. Pri tome sam usporedio njegovo imansko ubjeđenje sa osnovom vjerovanja njegovih sljedbenika, kako bi vidjeli koliko su se oni pridržavali njegovih stavova u  akidetu, kao što je slučaj sa slijeđenjem njegovog mezheba u fikhu.